Majka mi s 23 godine ne dopušta da izlazim van

Pozdrav,

Imam 23 godine, živim s majkom koja me cijeli život kontrolira. Trenutno sam u situaciji da mi se ograničavaju izlasci van. Ako je na poslu, do 3:45 uspijem ostat vani, no nakon što se vrati ne bih baš trebala biti. Nisam nikad bila vani do negdje navečer sama ili u društvu. Ako je ona doma, pokušava me spriječiti da odem, govoreći “Nešto ce ti se dogoditi, lupit će te auto, netko te možda prati, netko te može otet, oni samo čekaju ovakve kao ti” Inače ne pijem, ne pušim, ne radim ništa opasno, štetno ili ilegalno, tako da za njeno ponašanje nema neko opravdanje.

Doslovno mi je želja otic van u šetnju, sjest u park, hodat po gradu. Ona na to kaže da je to skitnja, da se samo luđaci skitaju vani bez nekog cilja, da tražim vraga i prijeti mi da će me prijavit policiji za skitnju..? Također mi govori da će me strpat u psihijatriju , a na pitanje na temelju čega bi se mene trebalo strpati tamo, ona odgovora da ja nisam normalna, da moj život nema smisao i da sam nestabilna zato sto se bez razloga krećem po vani i dovodim u opasnost. Govori mi da sam glupa,kada se obučem malo kraće (recimo vidi mi se pupak) onda sam “kuetina,da ako me netko siuje onda da se ne čudim, jer se muškarci teže kontroliraju”

Par puta se dogodilo da bi me, kada sam htjela izac, počela udarati, vući za kosu, vući moje torbe i s njima me gađati, govoreći kako ja nemam empatije, kako ja nju zlostavljam, pa kako ja ne mogu uzet u obzir da se ona brine da se meni nesto ne dogodi.

Jedan dan sam tako došla doma nakon izlaska kada mi je kofer s odjećom metnula pred vrata stana koja su imale ključ u bravi tako da nisam mogla uc. S obzirom da mi je nakon sto sam duže vrijeme zvonila otvorila vrata, i da u koferu nije bilo nista drugo osim odjeće, sumnjam da joj je namjera bila zaista izbacit me is kuće , već ono..kako da kažem - send a message. Kada je otvorila, pitala me ironično “Šta radiš tu? Zašto si tu? Mislila sam da ti je ljepše vani”

Nakon sto je shvatila da mi njezine prijetnje nisu prepreka da odem van, počela mi je ograničavati tuširanje, zato što “Ti ne radiš pa se ni ne trebas tuširat” i “To nije znoj od rada, već skitanja po vani”. Iako se prema meni kontrolirajuće ponaša više manje cijeli život, trenutno joj je jedno od opravdanja to da ja ne radim (moja krivnja, znam).

Dosta dugo vrijeme se nosim s depresijom i iako to nije izgovor, zadnjih par godina sam potpuno odustala od sebe.

Nedavno sam potražila pomoć od doktora, psihijatra i nekih poznanika. Od njih ali i sa strane djelova obitelji imam podršku (no ne postoji opcija da se preselim k njima). Savjetovano mi je da se obratim centru za socijalnu i da naravno pronađem posao kako bih se osamostalila To mi je jasno, na tome i radim.

No kada dodje trenutak u kojem ili trebam ici na razgovor ili kada mi se čak i ponudi posao, ja brzo odustanem i odbijem poziciju zbog straha da će mi to biti previše, da neću moć izdržat, da ce me to “dokrajčit” i iako sam svjesna da zvučim kao mala beba i razmaženo derište, uvijek sam imala užasno nisku toleranciju na bilo kakvu vrstu stresa.

Sve samo odgađam, govorim si “sutra cu, sutra cu” i nikako da se pomaknem. Nemam novaca za psihologa, iako znam sta treba da radim sa sobom, ne znam sta da radim sa sobom…